NedoSanjani Snovi Moje Mladosti

Toliko snova,toliko nadanja,a ipak najvise stradanja,snova ubijeni,nedosanjani...i na kraju zivot ide dalje. Ti si drugaciji,siv,crn,ponekad bijel...ali nikad saren...i nikad isti...samo tmurniji,zreliji,mozda mrvicu pametniji...

Nema dana da ne zazelim da si tu,pored mene.I da zelene oci gledaju samo mene,jasno mi je da je to nemoguce...bilo je prije samo san....i danas ostaje jos jedan u nizu naredani nedosanjanih snova.Ali to i dalje ne sprjecava moje srce da te zeli,isto kao one 2007....bez obzira na vrijeme,godine uvijek ces biti samo ti moj NEDOSANJANI SAN...i nekad mozda nekad saznat ces da su svi drugi citali ono sto je samo tebi bilo pisano....

Bila sam tu i prije,taj osjecaj mi je dobro poznat. Kao u filmu kad pritisnes pauzu i gledaš samo jedan trenutak,osjetis jednu emociju i drzis je čvrsto.Ti i ja,na bijelom platnu dvije mrlje,traze se Ti i ja,tesko je ponovo staviti te u recenicu,tebe divnog,s najljepsim osmijehom. Ah,i nakon toliko godina kada te vidim osjetim leptirice u stomaku,kada te spomenem samo najljepse misli dolaze. Da li se neko može toliko dugo voljeti,da ni razdaljina ne može joj ništa. Ti si bio i ostao moja najveća ljubav. Divno je imati taj najljepši osjećaj,nakon svih padova,razocarenja. Divno je držati te u srcu,tako znam da sam i dalje ziva.

Kako divan dan,sastaviti proslost i sadasnjost,sastaviti dvije polovice davno izgubljene duse. Boze bilo ih je predivno vidjeti. Odavno nisam osjetila poskakovanje srca,kako je divno biti potpuno ziv...ah zasto zivot mora biti toliko komplikovan??? I taj prizor zauvijek ce mi ostati urezan u srcu poput trajne tetovaze. Njih dvojica jedan pored druogog,dva osmijeha koja mi ispunjavaju dusu.. Predivno

Trudim se da ga drzim cvrsto,nedam mu da pobjegne. Ako ode,ako zauvjek ode ostajem izgubljena u ovom okrutnom svijetu. Jer sta sam onda ako izgubim najvrijedniji dio sebe,bicu olupina,samo prazna skoljka na povrsini ovog bezosjecajnog svijeta.Zato ga drzim,cvrsto ga drzim,ali tesko je kada svaki korak cini te daljim od njega....ali ne gubim nadu...to dijete u meni mora ostati tu,jer ako prestanemo nadati se,vjerovati,ako zaboravimo biti luckasti. Ostaje nam hrpa problema,obaveza,a s vremena na vrijeme moramo pustiti to dijete sto je u nama i odmoriti se...da da cuvam ga jer inace zivot bi izgubio smisao...i sve one lijepe boje bile bi crne

Ma pusti pricu ne kosta svaki pogresan korak,mene je moj svaki dobro osvjestio,lupio o zemlju i dao doznanja kako svaki sljedeci korak moram dobro promisliti.Jer iskreno umorna sam od udaranja u zid,praveci se nekom super jakom zenom,glumeci neunistivu...ma daj nisam ja to. Ponekad stisnem jako zube,ugrizem dusu,srcu puknem samar ajde idemo dalje.Ali ni to nemogu stalno da radim,pa dobicu srcani prije ili kasnije....Otom potom,pouka citavog zivota je da pouke nema. Krpite dan za danom,uzivajte u lijepim stvarima,a vala one ruzne dobro zakljucajte i pamtite ih...to obavezno.

U zivotu najgora spoznaja je da sam razocarala samu sebe.
Boljelo me je to sto nakon toliko vremena nisam upoznala pravog tebe,sada me tek jos vise boli sto ne znam ni samu sebe.
Toliko besani noci u razmisljanu o djelima koje sam uradila,o zeljama koje sam imala misleci naivno da jedino i iskreno poznam sebe...
Grdno sam se prevarila.Svaki dan u meni nesto crno stoji,i svaki tracak svjetlosti ubija...Pokusavam da shvatim sebe,da shvatim znacenje svih tih negativni emocija...Ali odgovora nema...
Ponekad mislim da je to zbog njega,jer sam jedino njega voljela..
Ponekad ipak mislim da je zbog mene,jer koliko god se trudila ne mogu biti srecna...
Da li je ovako svim odraslim osobama??
Da nikada vise ne okuse pravu srecu,i da sve sto cine,cine s polovicnim enuzijazmom...
Boze kako me plasi ta cinjenica,da cu od kraja zivota biti nesrecna...
Pored sebe imam nekog,ko me voli zbog mene...
To sam od Boga trazila,i to sam dobila...
Nisam ni na sekund pomislila,da tu osobu necu zavoljeti...
Nakon tolike dobrote,tolikog truda da me usreci on je jos tu...
Mi smo ljudi cudne biljke,i zaista se trudim ali mi ne uspjeva..
I jedino sto znam,da sam kriva ja,ne poznajem sebe niti svoje granice...
Ne pznajem najdublje osjecaje svoje,kako cu onda biti srecna??

Odavno nisam imala hrabrosti sjesti uhvatiti golim rukama svoje misli, i prenjeti ih na papir.Ah,Bože zar je toliko vremena prošlo?! Kad pogledam stare misli,osjecanja shvatam da se mnogo toga promjenilo,toliko sam odrasla...toliko toga dozivjela. Toliko padova,bola,razocarenja. Ali sva moja pisanja su ovdje,zabiljezena i nakon 10godina sve svoje promjene imam zapisane na svojim nedosanjanim snovima.

Mnogo sam grijesila,od jednog zla pobjegla ka vecem. Porazile su me moje greske,gluposti I pogresne odluke. Bjezeci od njega,od uspomena napravila sam kaos ode zivota. Sada nakon svega nemam se cemu vise nadati.

Porazilo me je vrijeme,porazile su me moje slabosti,moj bol,moja sjecanja.
Svjesno sam cinila ono sto nisam smjela,isla sam pogresnim putem zavrsila sam tamo gdje sam i ocekivala...
Bože...kolika sam ja kukavica,najgore od svega boli kada znas gdje je pogresno i ti ideš uporno krsis sva pravila,upozorenja srljas ka dnu.
Ne sjecam se kada sam zadnji put osjetila srecu,kada sam vidjela osmijeh na licu koje je vec umorno,porazeno,izgubljeno.
Bole me sve godine koje sam provela cekajuci da ga zaboravim.
Bole me sjecanja koja i danas cuvam,i ako je neko drugi pored mene.
A,najvise od svega bole me moje greske koje sam cinila da bi njega zaboravila.
Drugom sam davala nadu,lazne snove,a znam da njega nikada necu zaboraviti onoga kome je ovaj blog posvecen.
Prestala sma sanjati,jer me snovi bole u njima sam srecna.
Bole me misli,jer svaki put misli vode ka njemu,a ja sam s drugim.
S onim kojeg ne volim,s nekim ko mi je pruzio sve,ali moje srce nije dobio...